'VELEGRADSKE TUGE' - IVO BOROVINA

Blaćani u svijetu. Mini web foto izložba. (Preneseno sa http://www.croatia.org )

 Image

 

Image

Zovem se Ivo Miče Borovina. Rođen sam 30 srpnja 1963. godine u Blatu na otoku Korčuli.
Od 1990. godine živim u New York-u, SAD. Mogao bih reći da se fotografijom bavim više amaterski negoli profesionalno, no svakako sam već odavno prešao granice tek površne 'hobby' zainteresiranosti. Svojim foto aparatom sam imao čast ovjekovječiti Kardinala Josipa Bozanića, Nadbiskupa Vinka Puljića, te Prime-Ministra Ivu Sanadera, svih pojedinačno u susretu sa hrvatskim vjernicima u New York-u. Ovjekovječujem mnogima njihove uspomene, prilikom posebnih prigoda, poput krštenja, krizme, zaruka,..i sl., te u svrhu trajnog sjećanja, udovoljavam po potrebi, pri portretnom fotografiranju.

Moja obitelj, dakako, posjeduje neizmjernu količinu naših obiteljskih fotografija, nadasve vrlo uspjelih i zanimljivih portreta i slika iz života naše troje djece. Gotovo svakodnevno, moja favorite NIKON camera, otkriva svijet kroz ponekad i neobičnu foto-prizmu, svuda oko mene, gdje se zateknem. šetajući po Big Apple, gotovo magnetski, moje fotografsko oko privukli su beskućnici. Njima, homeless people, sam posvetio čitav period svog razvoja i uobličavanja kao strasni amaterski fotograf, odazivajući se iskonskom nagonu inspiracije.
Neumitno je, ili bar bi tako trebalo biti, da nas ti ljudi ulice, u svojoj naizgled okorjeloj ranjivosti, ne mogu ostaviti potpuno ravnodušnima, pa čak ni onda kad užurbano pro|emo pored njih, pretvarajući se da ih ne zamjećujemo. Mene su dotaknuli tugom i pomalo bespomoćnom gorčinom, te sam stoga ovu moju mini-photo izložbu, od samo nekih iz ciklusa odabranih fotografija, nazvao: 'Velegradske Tuge'.

Image

Image

Image

Image

Image

Image

 Image

 Image

 Image


Današnja sveprisutna opčinjenost i navezanost na materijalno, kao i bezglava trka u suvremenoj košnici za samoprobitkom, uvelike nas odvlači od duhovnog i onoga svega što ne spada u nesebično sebedarje. Živeći u Americi, često smo osupnuti sa inim kontrastima u svakom obliku, gotovo na svakom koraku. Ovo je zemlja nebrojenih različitosti, (pre)obilja i razuzdanog potrošačkog mentaliteta, koji nas u pravilu ostavlja praznima i nepotpunima, jer zaboravili smo na ono duhovno, puno važnije. Potisnuli smo radost duha, koja nosi probu|enu mudrost srca i spoznaju kako svaki ljudski život ima neprocjenjivu vrijednost i dostojan je poštovanja, bez obzira na način ili kvalitetu tog života. Toliki pogrdno nazivaju ove beskućnike 'bamine', svrstavajući ih žustro u one manje-vrijedne, iako je i njihov život od Boga dan, pa ma kako oni po našim 'standardima' neprilično izgledali, ili ne ispunjavali naše 'kriterije'. Zavirimo li dublje u neiskvaren i onaj naiskreniji dio svoje nutrine, shvatiti ćemo da i ova bića, ovi beskućni ljudi, možda bolesni i nesretni, zaslužuju našu dobroćudnu i brižnu pozornost i pomoć. Prečesto ih se obilježava ili ignorira kao nepoželjne, zazire od njih sa izrazitom odbojnošću, te govori o njima pogrdnim i ružnim riječima, što je potpuno neprimjereno i ne-kršćanski. Nasuprot tome, tako se često busamo u prsa da smo veliki i dobri katolici! ?!?! Mi ne znamo što je te ljude dovelo u te nezavidne životne okolnosti, pa ih tako ne smijemo ni osudjivati, već im pružiti neki oblik brige, suosjećanja, ili bar iskazati tek malo čovjekoljubive obzirnosti, koja im kao fellow humans i stanovnicima ovog grada, zapravo i pripada.

Možda tek dati im osmjeh, kratki razgovor, plaćenu kavu ili sandwich&&&..tek neki dokaz da još uvijek nismo potpuno zaraženi neosjetljivošću za probleme drugih!? U ovoj bešćutnoj urbanoj realnosti i oni tek samo nose svoj križ, svoje breme, onako kako najbolje znaju. I oni su djeca Božja, vrijedni mrvice samilosti, onako zatočeni u svijet svoga bola i nevolje, nama možda potpuno nedokučiv. Kad bi smo samo bili kadri prepoznati, poput Majke Terezije, u njima skriveno Lice Gospodinovo, da, u tim neopranim licima ovih ljudi što žive tu, oko nas, u okrilju nemilih velegradskih ulica!

Ako ove moje fotografije, nepatvoreni umjetnički izričaj mog vlastitog nadahnuća, mogu tek nekog potaknuti na malo više od površnog razmišljanja i ne ostaviti ga ravnodušnim, u susretu s ovim tu|im jadom i izgubljenošću, onda je motivacija iscrpila svoju svrhu. Time je napravljen pomak, gdje se ugodno spojilo s korisnim, jer tada smo svojom dirljivošću, zapravo krenuli putem sazrijevanja u spoznaji: da su svi ljudi na ovoj zemlji nevidljivim sponama povezani, da žudno trebamo jedni druge i da tek maleni hodamo ispod dalekih zvijezda.
Želja mi je da se na bilo koji način, umjetnički kreativan, ako ne i konkretnije učinkovit, skrene pozornost (koja im je nerijetko uskraćena) na ova ljudska bića, te da nas svih prožme Ljubav Božja i jednostavna osjećajnost, dok se istovremeno možda čak i zapitamo s njima:

'Kako preživjeti, opstati, u toj nametljivo šturoj egzistencijalnoj ogoljenosti?' Slike i prizori govore, ponekad puno bolje od riječi, opominju, vape otužnošću, zjape ro|ene iz svakodnevnih previranja trbuhom ovog New York-škog megapolisa. Da li tek zatvaramo oči?
 Kad ih opet negdje u hodu susretnemo, pokušajmo otvorena srca bar pomisliti, da i oni svoju posebnu životnu priču imaju, te da iako očajnički izgledali i oni žive od nade, nade koja posljednja umire, tek onda kad i sam čovjek.

Hvala Vam što ste posjetili ove internetske CROWN stranice!

Kontakt:

Ivo Miče Borovina
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

Mobilni telefon: 917 617-3024 (New York, SAD)