U nedjelju, 3. srpnja, u svetištu blažene Marije Propetog Isusa euharistijsko slavlje u 10.00 sati predvodio je don Marinko Šljivić, župni vikar župe sv. Mihaela arkanđela u Dubrovniku u kocelebraciji sa don Željkom Kovačevićem, župnikom župe Svih svetih u Blatu.

U svojoj propovijedi, don Marinko je rekao je rekao: »Važno je sebi nekad posvijestiti da smo kršteni i to bi trebao biti na neki način znak u našem životu. Trebali bismo to pokazivati. Što pokazuje život svakog krštenika? Pokazuje da bi u životu svakog čovjeka koji je kršten Isus Krist trebao zauzimati jedno određeno mjesto, imati svoj određeni prostor. Dimenzija čovjeka koji je kršten je ta da bi on trebao biti uronjen u samoga Isusa Krista. Ako čovjek nije uronjen u Isusa Krista onda se događa jedan veliki problem a to je da se nazivamo krštenima, kršćanima, katolicima, ali da nemamo vjere i na žalost u svojem životu je ne pokazujemo. Kad je čovjek uronjen u prisutnost Kristovu onda mu Bog daje nešto po čemu je on jedinstven. Kako se to događa, ako smo mi svi jednaki pred Bogom, da nam daje nešto po čemu smo ipak drugačiji? Kapi rose same po sebi sve su iste boje, ali ako padnu na cvijet ljubićice, ljubičaste su boje, koje padnu na cvijet ruže crvene su boje, one koje padnu na zelenu poljsku travu bivaju zelene. Tako i Bog onima koji su uronjeni u njega daje nešto po čemu su drugačiji u ovome svijetu. I tako svakom od nas ukoliko smo kršteni, a jesmo, Bog bi trebao dati nešto po čemu smo jedinstveni u ovom svijetu u kojem se nalazimo. To je poslanje svakog od nas. Mnogi sveci su to uspjeli i onda im Krist daje ono po čemu ostaju upamćeni u ovome svijetu. Pa je tako za Katarinu Sijensku Krist slatki zaručnik njezina mističnog braka, za sv. Tereziju Avilsku, Isus je Gospodin njezina unutarnjeg zamka, za sv. Ivana od Križa Isus je bio njegovo Sve ili Ništa, za sv. Franju Saleškoga, Isus bijaše milosrdan i blag Gospodin koji prihvaća i tješi žalosne i tjeskobne, za sv. Ivana Bosca, Isus je bio veliki i mudri odgajatelj mladih. Za našu blaženicu zbog koje smo se ovdje okupili Isus je bio Raspeti Krist jer i ime je uzela po Onome koji je raspet.

'Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?' pitaju Krista. Što nam je činiti da mi ostanemo upamćeni u ovome svijetu? Odgovor dobivamo u današnjem evanđelju. Kaže Krist: 'Šaljem vas kao janjce među vukove'. I neće vas dobro primit ako budete vjerovali u mene, jer ako budete vjerovali u mene, onda ćete morati odudarati od ovoga svijeta u kojem živite. Ako budete vjerovali u mene i činili ono za što vas ja šaljem onda ćete primit blagoslov jer žetva je velika ali radnika malo. Ako ćete htjeti biti upamćeni u ovome svijetu, onda ćte morati raditi na jedan drugačiji način koji u potpunosti odudara od svijeta u kojemu živimo. Krist kaže ne nosite sa sobom ni torbe ni štapa, ničega. Što to znači? To znači ako hoćeš služiti meni ne smiješ biti navezan ni na što na ovom svijetu. Napose ne na bogatstvo. Mnogi su se nažalost izgubili u ovome svijetu jer su navezani na nešto što propada.

Moguće je živjeti drugačije nego ovaj svijet živi. Ona, naša blaženica zbog koje smo ovdje, je od rane mladosti povjerovala u Onoga kojega nam je poslao Otac nebeski, a to je Isus Krist. Ne samo da je povjerovala u Njega, nego je i živjela za Njega, pa je i uzela ime koje će uvijek govoriti tko je našoj blaženici bio na prvom mjestu. To je Raspeti Krist. Naša blaženica se odrekla svih svojih dobara da bi ih dala siromašnima i svake ljudske ljubavi da bi svu svoju sposobnost za ljubav darovala našem Gospodinu, služeći siromašnima, poniženima, razbaštinjenima, bolesnima, potrebnima. Govoreći svojim sestrama ona ovako piše: 'Vi nosite sv. odijelo, različito od onoga koje nose svjetovnjaci. Ono označuje da ste Bogu posvećene osobe i da morate živjeti životom Kristovim, kao sv. Franjo žrtvujući se za spas duša. Ako redovnica ne živi tako, sav njezin život nije drugo do prevara.' Vi, kršćani živite i nosite odijelo drugačije od onih drugih ljudi i ako niste zagledani u Krista, vaš život kršćanina nije ništa drugo nego prevara. Za našu blaženu Mariju Raspeti Krist je bio sve, jer znala je da bez Raspetog Krista nema ni Uskrsnuća, da bez patnje nema Uskrsa. Za nju je Križ bio sve.

Svoje spoznaje o križu ona nije stjecala iz knjiga, nego iz konkretna i vlastita života. Nju je križ pratio od njezina djetinjstva. Križ joj se ukazivao u najrazličitijim oblicima: neuspjesima, nevoljama, bolestima i smrtima. Ako hoćete ugledati križ morate ga gledati kroz svoju bolest. Morate ga gledati kroz svoju patnju, kroz svoje neuspjehe, kroz svoja razočaranja. Ono što je čudesno bilo u njezinom životu, je nešto što se kod mnogih nažalost teško nalazi – to je njezino prihvaćanje i oduševljenje za Propetu Ljubav. Mi svoje patnje rijetko kad prihvaćamo s ljubavlju, pa kažemo hvala ti Bože na toj bolesti, hvala ti jer znam da me može dovesti do nečeg većeg. Kako mogu zahvaliti za svoj neuspjeh? Mene neuspjeh razočara, ja sam čak ljut na Boga. Zašto si mi dao ovo, zašto uvijek meni? Pa je ti dolazim na svetu misu, ja ti idem u crkvu, ja sam ti vjernik, činim sve po zakonu, a ti meni ovako vraćaš. Prihvaćam li ja svoju bolest, neuspjehe i razočaranje? Sa zahvalnošću? Gledajući s ljubavlju? Da je sve to netko prije mene prošao, ne zaslužujući, a ipak prošao, da bi mi pokazao: možeš i ti, ja sam uza te, tvoj raspeti Krist.

Blaženica je bila prožeta tim pojmom i stvarnošću i naravno da je to željela prenijeti na druge, na osobit način na svoje duhovne kćeri, prenijeti odgojem. Marija Petković je u kršćanstvu našla križ kao bitan element nauke i prakse. Znala je doduše, da to nije završni stadij, smisao i cilj ljudskoga života, ali jest sigurno nezaobilazna faza na našem zemaljskom putu prema uskrsnuću. Nema vam uskrsnuća bez križa. Otac nebeski koji je naumio spasiti čovječanstvo od grijeha, smrti i zloga, odlučio je u svojoj vječnoj mudrosti i dobroti uzeti najuspješnije sredstvo da otkupi čovjeka. I izabrao je križ koji će jednima biti sablazan, drugima ludost, trećima koji prihvaćaju Božji plan spasenja – spasenje. Kad je Isus došao na ovaj svijet, reći će Marija Propetoga, nije našao bolje sredstvo za naše spasenje do Križa, ono što je Bog uzeo i učinio, mi ljudi ne možemo dokučiti svjetlom svoga razuma. Ostat će to tajna koju ćemo možda jednom otkriti u vječnosti. Ali iz punine življenja na ovom svijetu vidi se da se 'prava ljubav pokazuje u žrtvi, boli i križu. Bez boli i križa ne možemo zamisliti ljubav. Vrhunski i posljednji izraz ljubavi prema drugome ne može se očitovati bez žrtve, jer je križ njjači ispit i dokaz autentične ljubavi. I to je ono što je Bog nama pokazao. Na kraju želim navesti jednu misao naše blaženice iz njezine Duhovne oporuke svojim sestrama, ali iz nje možemo razabrati da je upućena i svima nama. Ona kaže ovako: 'Budite vjerne Bogu i sv. Crkvi, ne strašite se progonstva. Kratak je ovaj život, vječno blaženstvo vas čeka, radite za slavu Božju, za vaše posvećenje i spas duša. Osobito za širenje slave i ljubavi Očeve, vršeći djela milosrđa, što je cilj i svrha naše Družbem za što je ustanovljena. U završit ću jednom mišlju koja je osobito važna za one koji pate. Kako prihvatiti svoju patnju, kako prihvatiti ovo poslanje koje Bog stavlja pred nas? Kako ga prihvatiti? Bez vjere je nemoguće«.

Don Marinko je zatim naveo primjer iz svog osobnog iskustva kad je bio pozvan k jednom umirućem bolesniku. Radilo se o mladom čovjeku, ocu troje djece, koji je, iako u teškim bolima imao osmjeh na licu. Rekao je da vjeruje da će se Bog, koji mu je darovao troje djece brinuti za njih i da im ništa neće nedostajati, a da je do vjere i susreta s Bogom došao u tišini dok je razmišljao čekajući na kemoterapije. Tako je stekao mir u srcu u susretu s Bogom.

»Od zdravlja je važniji mir u srcu. U samoći se Boga otkriva, u samoći ja izgrađujem svoju vjeru, u samoći ja prihvaćam poći bez ičega u ovaj svijet. U samoći mi Bog dolazi, a u buci ga nije moguće neći. Pokušajte si malo posvijestiti koliko je važna samoća. Ako je nemate, otkrijte je jer u njoj ćete otkriti živoga Boga«, zaključio je don Marinko.

Kako je ovo bio ujedno i dan bolesnika, po završetku ptopovijedi, bolesnicima koji su se prethodno prijavili don Marinko je podijelio sakrament bolesničkog pomazanja.

Euharistijsko slavlje pjesmom je uzveličao »Župni zbor Svih svetih« pod vodstvom s.M. Juliane Beretić.

Nakon večernjeg euharistijskog slavlja u župnoj crkvi Svih svetih, u samostanskoj dvorani održano je predstavljanje knjiga: Privatni duhovni dnevnik i Tajne duše, zapisi iz bilježnica bl. Marije Propetoga, koje je priredio dr. don Mladen Parlov, a izdala Družba Kćeri Milosrđa TSR sv. Franje, Provincija Krista Kralja. Knjigu su predstavili dr. don Mladen Parlov i s. M. Emila Barbarić, provincijalna predstojnica. Tijekom predstavljanja, zbor mladih Stope nastupio je sa nekoliko pjesma u čast blaženici. Voditelj kroz program bio je g. Teo Šeparović.

s.M. Jasminka Gašparović