Pjesnik i novinar, feljtonist i esejist, autor lutkarskih igrokaza i reporter, rođen 25. ožujka 1947. godine u Blatu, umro je 20. studenog 1990. godine u Splitu ne napunivši 44 godine života.
Momčila Popadića pamtimo kao vrsnog pjesnika čije su pjesme ostale skupljene u zbirkama "Igračke mutnog uma", "Gospodin O i njegova ljubav", "Pučke svečanosti" i "Finski nož". Objavio je i knjigu proza "Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš", te nekoliko tekstova za lutke odigranih u Zadru i Splitu.
Momčilo Popadić za prijatelje Pop bio je poznat i kao vrstan novinar, pisac reportaža, žanra u kojem se novinarstvo i književnost dodiruju i isprepleću. Uvijek je pisao samo "iz sebe i za sebe". Za njega je pisanje bilo način života.
U svojim je pjesmama otpjevao zavičaj, drage ljude, jedinstveno dalmatinsko ozračje, uvale i otoke, brodove, more...
Jedan je od najznačajnijih uglazbljenih "pjesnika Dalmacije", a mnoge se njegove pjesme i danas izvode i pjevaju. U suradnji sa skladateljima Zdenkom Runjićem i Rajkom Dujmićem, njegove pjesme su postigle veliku popularnost u izvedbama Olivera Dragojevića i skupine Novi fosili.
Ča je život vengo fantažija, Oprosti mi pape, Skitnica, Tonka, Ne budi me mati, Svoju zvizdu slidim, Mornareva žena samo su neke od njegovih antologijskih uglazbljenih pjesama.

"U poeziji se iskazivao kao istinski meštar minijaturnih zapažanja, pretvaranja vidljivog u apstraktno, pejzaža u raspoloženja, ulice u intimu, stvarnog u krilati ugođaj... " Jakša Fiamengo

PJESMA MORU

Kao tamni duboki san

moje more me sluti

kao modri široki dlan

more uz mene šuti

Kad se čuje daljine zov

ovo more me mami

u toj nadi život je nov

more i ja smo sami

Kao lanterna, kao glas

u toj zelenoj tami

ovo vrijeme odnosi nas

more i ja smo sami.

Na put idem

plovim dugo, dugo

i u beskraju tom

tražim žal.

Nešto drugo

dok me nježno nosi

plavi val.

Ti me more

sjetnom tješiš nadom

da ću pronaći

svoj davni dom.

Ali znamo da neću stići tamo

more, more moje

more, moje more.

Momčilo Popadić