U svetištu blažene Marije Propetog Isusa u Blatu, trećeg dana devetnice, predvoditelj euharistijskog slavlja, o. Nikola Leopold Noso, OP govorio je o evanđelju koje donosi zgodu kada su četvorica ljudi donijeli bolesnika, uzetoga, Isusu, i stavili ga pred njegove noge. »Oni Isusu ništa ne govore. Ne objašnjavaju što treba tome bolesniku, odakle je, što da učini za njega. Oni su svoje napravili i to su pravi prijatelji, oni koji nose svoga brata ili sestru koji su u potrebi k Isusu. Isus čini sve ostalo, ono što je najvažnije. Što Isus čini? Isus prvo ozdravlja id grijeha. Mi ljudi grijehe u svom srcu ne vidimo. Mi vidimo kako nam je bolesno oko, kako nam je bolestan zub, itd. Ali Isus vidi ono što je u srcu, Isus vidi ono što ne vidi nitko drugi. Ako mi ne kažemo, ne otkrijemo svoj grijeh, nitko drugi ne vidi. Ali on vidi i nitko ga drugi ne može ozdraviti osim njega. Isus prvo ozdravlja od grijeha.
I danas je zapravo grijeh najteža bolest. Niti rak niti bilo koja druga bolest smrtonosna nije teža od grijeha. Grijeh je najteža bolest jer ako se grijeha ne oslobodimo, ako nam duša ne bude čista tada ne moženo niti Boga gledati i postoji velika opasnost ako u grijehu umremo, nepokajani neispovjeđeni da u raju završiti nećemo, nego u paklu«.

O. Nikola je naglasio da je prvo potrebno brinuti o onome što je u našemu srcu, ono što je u našoj duši jer ako zanemarimo svoju dušu, a brinemo samo o svome tijelu, nismo na dobrom putu. »Što nam je potrebno da bi nas Bog oslobodio od grijeha? Potrebno nam je kajanje, potrebna je iskrena bol našega srca, da nam je žao zbog grijeha koji smo počinili i potrebna je odluka da uz Božju pomoć više nećemo griješiti. Ovo se dan danas događa u sakramentu svete ispovijedi. Svaki čovijek u grijehu dolazi k Bogu u sakramentu svete ispovijedi, vidi svećenika, ali iza njega stoji Gospodin Isus. Ispovijeda svoje grijehe svećeniku, a oprašta ih ne svećenik, nego Gospodin Isus Krist. Ovo evanđelje nas poziva da ispitujemo prvo što je u našem srcu, a da onda tražimo sva ostala blaga koja nam Bog želi dati, ako će nam koristiti za naše spasenje, za naš vječni život.
Tako je činila i blažena Marija Propetog Isusa Petković koju danas ponovno molimo za zagovor. Ona nije djecu i siročad samo hranila i davla im jesti. Ona im je davala istovremeno sa hranom za tijelo, duševnu i duhovnu hranu. Ona se trudila da nitko od te djece koju pomaže ne bude zanemareno, da ne bude sitoga trbuha, a duše prljave i ružne. Tako je poslije odgajala novakinje, sve one sestre s kojima je živjela, kojima je bila poglavarica. Upućivala ih je da na račun tjelesnoga i materijalnoga ne zanemare dušu, nego da sve potiču na kajanje, na ljubav prema Bogu, na ljubav prema Božjim zapovijedima.
Tako mi činimo danas, kako u svojim redovničkim zajednicama, tako i u svojim obiteljima. Da ne gledamo samo da nam djeca imaju kruha ili da ih se dobro osigura u tom tjelesnom ili materijalnom smislu, da imaju kuću, da imajun sve moguće, a da venu i da propadaju u svom srcu skupljajući zlo i grijeh. To se ne odnosi samo na djecu, nego i na roditelje, na bake i djedove, na sve oni koji su Božji, a svi smo mi Božji. I trebamo Božjega oproštenja. Zato molmo Gospodina da nam iscijeli srce kako bismo mogli biti sretni i spašeni ljudi«.
Za vrijeme euharistijskog slavlja pjevao je Mješoviti župski zbor Svih Svetih pod vodstvom s.M. Danijele Lisica.

s.M. Jasminka Gašparović