Rad i radno vrijeme

Evo što ti se dogodi, obećaš čoviku da ćeš kako nešto pisat za ove nase "sveblaske" stranice i onda nakon ništo vrimena shvatiš da to i ni bilo baš niko bezlazneno obećanje. Naravno iz ove australske perspektive. Mislim ove zemlje koja se već itekako uhodala u svoj materijalistički i potrošački ritam i to ne bilo koji ritam. To vam je judi moji brže nego ono kad se zaigra starinski u poklade.

Kao što se iz gore priloženog vidi, treći glas iz svita piše se po našem jednostavnem, lipem blaskem vokabularu. Iz vrlo jednostavnih i nadasve praktičnih razloga (ovo velo slovo 'I' mi se samo pojavljuje I neman ga vrimena ispravljat, toliko da znate) odluci sam se za tu popularnu varijantu upravo zbog radnog vrimena. Jer poradi radnog vrimena nemam onog drugog, rekli bi svog vrimena.e..

Ovo s blaskim pisanjem ni ni toliko loše jer sam shvati da možda I ni najbolje da se tu priko ove kasete pi….., i kukam, kao ono "o mandraci I bori di su sada vasi vonji" (valjda zato jerbo patakuni nemaju ni okusa ni mirisa, ma isto svih pijazaju) I da idem izigravat nekog neshvaćenog iseljenika koji se usput kao takav i ne osjeća u konstanti. Samo ponekad Bože moj, i ode zapuhne šiloko pa se ispiše koja pjesma onako da se ne bi povrgla užanca i da se ne bi zapustila tradicija otočke melankonije. I ovo je škoj, mislim Australija. Ma ne, stvarno ima svega pomalo u ovim našim "privremenim globalističkim iseljavanjima" o čemu bi se moglo govorit i zato i pišem ovu nazovi kolumnu. Usput voli bi znat jeli kogo ovo uopće čita, hoću li se zavaravat ili ću ištekat struju ubuduće. Ako ovo na štogo sliči i ima smisla gnjavit jude sa australskim mudrovanjima molim da se to potvrdi na ovu adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. (moze i strapac, nisam afenjozan) Sad smo to lipo sredili i pa će mo se vratit na zadanu temu.

Radi se judi moji i to puno, brzo, ozbiljno, ono najozbiljnije. A zašto tako i jeli svi tako, sigurno se pitate? Manje vise DA. Oni koji ne fatigaju ti uopće ne fatigaju. Sve ili ništa. Zato mi koji to uredno izvršavamo, plaćamo da bi oni mogli uredno preživljavat. Socijalna država na račun pravde i Boga i naravno poreza.
Ono što je za nas interesantno javlja se kroz sindrom stranca, ili ti doseljenika a može i emigranta, kako se kome svidja. Kao takvi imate veliku neopisivu volju rekli bi smo neizivljeni poriv da kad ste vec tako daleko od onih gore spomenutih mandraća i bori ipak učinite život zeru bojim, ispunjenijim, da više piza što je naravno vrlo relativan i diskutabilan pojam. Jer ono sto čovik valjda po inerciji stvari promisli (jedino ako ni "nesrića') je- a koji sam k… doša ode daleko ako to neću materijalizirat u obliku razne pokretne i nepokretne imovine. Kao ono, ni dovoljan jedan televizor mora ih bit najmanje tri, svaken svoj auto u kući (ovo za auto ne stoji jer je to potriba) miljardu neportebnih pi…. i tako to. U redu, odma se ispravljam i izdvajam one koje su više sile uputile u ovom pravcu i koji su kao takvi žeru izdvojeni iz ove konstatacije, ali i ne skroz jer su i oni isto tako lipota usvojili običaje, puno brže nego naučili jezik. S obzirom da i moja malenkost nije izdvojena iz te blagodati tržišne ekonomije i potrošačkog društva i da imam suprugu sa jednom finom psihološkom, a može i sociološkom osobinom poznatoj po upravo engleskom izvornom terminu "shopoholizam" [voli kupovat i trošit -> op.ed.] (hvala ti bože da ni alkoholizam), evo i mene u tim vodama. Supruga za koju se sa stopostotnom odgovornošću može reć da je i radoholičarka, (uposlena u multinacionalnoj kompaniji Esso-Mobil ka financijski i planski analist) ostavlja meni taj emanicipirani detalj suvremenog muškarca da se sa punim angažmanom još I brinem o našoj trogodišnjoj kćeri Avi, naravno dok je ona na poslu. E u tome je stvar. Ona je na poslu uvik malo poduže jer ako neće ona naće se bogami koji drugi koji to hoće, što se naravno još više odnosi i na moj posal u takodjer globalnoj Toyoti. I na nas zajednički stanbeni kredit. Dakle onaj radoholicizam je u stvari reakcija na globalizam i tržište rada, a ne još jedna onako usputno izražena osobina. Da ne bi bilo zabune otkazni rokovi i otpremnine su puno kraće odnosno manje nego udija izglasani ZOR u nas Doma. Što bi se iz ove kapitalističke, potrošačke perspektive moga i nazvat "začetak odgovornog rada" jer će on kao takav jedino moć zagarantirat isplatu svih vrsta kredita koji se i Doma kao što mi je poznato lipota podižu. A inflaciju nećemo, oli smo ludi. Toliko da se zna da pomalo ulazimo u iste užance. "ŽIVILA GLOBALIZACIJA!"
I sad vi meni recite kako ću ja tun nać vrimena za ove moje male "intelektualne izlete" kad idem ća iz kuće iza pet ipo ujutro i vratim se isto tako navečer, nakon što sam pokupi malu iz babe i tu potroši pola ure vožnje. Usput sve bi bilo još i teže da ni babe i njezinih tećica. Hvala im .
Nije da se žalim da se ne bi slučajno krivo razumili, nego samo opravdavan sebe što nisam prin posla čoviku ono što sam mu obeća. Ali Dražen to sigurno razumi kad mi je onako lipo da onu "kamaru" sa strane i on sigurno zna da ću ja u nju ipak tu i tamo zavirit.

 Eto, tako vam izgleda ova naša kapitalističko potrošačka sadašnjica, a bogami i vaša sutrašnjica u koju smo se zaputili, zaozbiljno jer nam nema druge.
Ma se isto digo sjetim one starinske: "gladan ma lasan". Onako usput dok mislim što još moramo kupit za u kuću i koju igračku Ava još nema u puncatoj kamari. A tu je valjda i "holiday" i zavirit famiju i stare prijatelje! 
Još jedna promjena za ubuduće. Ono puno ime i prezime mi je isto malo rekli bi too much pa ću van se jan lipo ubuduće potpisivat sa…….u stvari još nisam to smisli. 
Kako bilo da bilo zdravi i veseli bili, pozdravlja vas Vaš Leo.