Hrvatska matica iseljenika Dubrovnik, Turistička zajednica grada Dubrovnika, Ustanova u kulturi "Blatski fižuli" i Turistička zajednica općine Blato u prostorijama HMI podružnica Dubrovnik 15. listopada organizirali su program „Okusi tradicije – Blatska trpeza” unutar kojeg je predstavljena knjiga Rade Kaštropila „Blatska trpeza” i najavljen je program 8. Dana blatske lumblije. Program je započeo u 11 sati uvodnim pozdravom Maje Mozare, voditeljice podružnice nakon čega se prisutnima obratio i načelnik općine Blato Ante Šeparović. Uz općinskog načelnika programu je prisustvovala i predsjednica Općinskog vijeća općine Blato Marija Bačić.

U ime ustanove u kulturi Blatski fižuli prisutnima se obratila Ivana Sardelić koja je obrazložila poveznicu gastronomije i iseljeništva te Maja Šeparović u ime Turističke zajednice općine Blato koja je najavila program 8. Dana blatske lumblije na kojem će se uz tradicionalne blatske slastice predstaviti i slastice otoka Korčule, a nakon toga predstavljena je knjiga Rade Kaštropila „Blatska trpeza: starinska jela i pića, običaji, pjesme i skerci iz Blata na Korčuli” uz prezentaciju i degustaciju tradicionalnih blatskih slastica. Knjigu prvi puta izdanu 1995. godine, a koja je do danas doživjela četiri izdanja predstavio je sam autor koji se također nadovezao na poveznicu gastronomije i iseljeništva sa posebnim naglaskom na svoju knjigu koja je ostala trajna spona između okusa i mirisa Blata i Blaćana koji se nalaze svugdje po svijetu.

„Okusi tradicije – Blatska trpeza” peti je program koji su Turistička zajednica općine Blato i Blatski fižuli ustanova u kulturi ostvarili u suradnji sa HMI podružnica Dubrovnik. Kao i svake prijašnje godine tako i ove programi su bili iznimno dobro prihvaćeni i posjećeni pa se nadamo da je ovo samo početak dobre suradnje koji će ostvariti puno novih projekata, ali i nastaviti sa onima već započetima.

***

Gastronomija i autohtoni, tradicionalni kolači dio su povijesti koji može povezati Dalmaciju, naše otoke i naše iseljeništvo. Iseljenike iz područja Dalmacije u većem broju slučajeva povezuje jedna tragična okolnost, a to je da su se u većini slučajeva iseljavali iz neimaštine i skoro pa da se može reći potrebe za preživljavanjem. U tim vremenima velike neimaštine kada su materijalna dobra bila nedostupna za ponijeti jedino što im je preostalo ponijeti u nepoznati daleki svijet bili su okusi, mirisi i uspomene na svoj rodni kraj. Pa je tako velik dio njih i ponio i uspomene na jela koji su ih vraćali u djetinstvo i u mjesta u kojima su odrasla.

Odlazeći nadali su se boljem životu i nadali se da neće zaboraviti mjesto iz kojeg su otišli. Među mnogobrojnim uspomenama i sjećanjima ponijeli su i sjećanje na blatsku lumbliju, njen okus i miris.

A zašto baš na nju? Blatska lumblija ima jednu posebnu simboliku koja je zasigurno bila prisutna i u svijesti ljudi koji su tih davnih godina odlazili. Blatska lumblija se u Blatu tradicionalno radila o blagdanu „Svih svetih“ / čije ime župa i nosi – župa Svih svetih / i radila se u spomen na one koje ne želimo zaboraviti koji su daleko od nas ili više nisu sa nama. I dan danas prisutna je ta simbolika blatske lumblije kao kolača nezaborava, kolača sjećanja. Prve generacije koje su odlazile iz Blata ponijele su uspomenu na taj kolač nezaborava koji ih je zasigurno podsjećao na rodni kraj i na sve one koje su tamo ostavili. Pa su nastojali i taj običaj zadržati u svom novom okruženju.

Neizbježno je da se recept modificirao pod utjecajem kulture i gastronomije zemlje u kojoj su se nalazili, ali simbolika nezaborava i sjećanja ostala je prisutna i u trećoj generaciji koja još uvijek njeguje izradu ove tradicionalne slastice, ali prema receptu koji se s vremenom modificirao. U želji da se zadrži izvorna receptura, da se ne zaboravi ishodište tog gastronomskog unikata želja nam je uz pomoć modernih tehnologija približiti recepturu i postupak izrade svima onima koji su daleko od nas, a imaju preko svojih predaka poveznicu sa Blatom, preko sjećanja, fotografija, ali i same blatske lumblije.

Činjenica da je opstala u iseljeničkim zajednicama skoro pa sto godina je podatak koji nas iznimno veseli, ali nam istovremeno daje i obavezu da ne dozvolimo vremenu koje neminovno prolazi da se zaboravi ona izvorna receptura i onaj tradicionalni način izrade.